
Svet 21 od 22 · Isti zakoni, drugi brojevi
Kosmička ostrva
Prazan prostor nosi trideset puta više energije, pa svaka galaksija ostaje sama.
- Vrednosti konstanti
- Granice saznanja
Tekst: Nebo D. L. ·
Zamišljena bića
Meda je trideset godina gledala u pet mrlja.
Svi ostali posmatrači na Lumi proučavali su Svod, veliki svetli luk zvezda koji je bio čitavo nebo i čitav svet. Izvan njega ležala je tama. U toj tami, na samoj granici osetljivosti velikog ogledala, Meda je pronašla pet slabih, tamnocrvenih tačaka.
„Hladni oblaci prašine“, govorio je njen stari učitelj. „Negde na rubu Svoda.“
Ona je, međutim, razložila njihovu svetlost. Posle mnogo noći prepoznala je poznatu šaru linija, istu koju daju zvezde Svoda, samo razvučenu sedam puta. Zatim je u jednoj mrlji planula nova zvezda. Takve zvezde u Svodu blesnu i utrnu za stotinak dana. Ova je tinjala dve godine.
Sedam puta duže. Isti broj.
Te noći nije spavala. Ako se i svetlost i vreme rastežu podjednako, mrlje su veoma daleko i veoma brzo odlaze. A ako odlaze, nekada su bile bliže. Možda ih je nekada bilo više.
Zapisala je to u dnevnik, pa zastala. Nije imala čime da dokaže. Mogla je samo da ostavi tačna merenja onima koji će gledati posle nje, na nebu sa jednom mrljom manje.
Energija praznog prostora
Potvrđena nauka
Prazan prostor u našem kosmosu nosi malu količinu energije. Ona ne zavisi od širenja, pa vremenom nadjača sve ostalo i gura galaksije sve brže jednu od druge. Kod nas je to ubrzanje počelo pre oko šest milijardi godina. U Kosmičkim ostrvima gustina te energije trideset puta je veća.
Ovde moramo paziti šta držimo istim. Sledili smo postavku Barnsa i saradnika. Rani kosmos je isti kao naš: ista količina obične i tamne materije po fotonu, iste početne nejednakosti gustine. Menja se samo energija vakuuma. Iz toga Fridmanova jednačina sama određuje kako se taj svet širi. Njegovu „današnju“ Hablovu konstantu ne biramo, ona sledi iz računa.
Šta pokazuju naši proračuni
Naš proračun
Numerički smo rešili Fridmanovu jednačinu i jednačinu rasta malih zgušnjenja. Model smo prvo proverili na našem kosmosu. Dao je starost od 13,8 milijardi godina i početak ubrzanog širenja u 7,6 milijardi, kao što merenja i pokazuju. Iste veličine izračunali smo zatim i nezavisnom astronomskom bibliotekom astropy, i dva računa razlikuju se za oko stohiljaditi deo.

U Kosmičkim ostrvima ubrzanje počinje već posle 1,4 milijarde godina. Od tada se prostor udvostručuje na svake 2,2 milijarde. Rast struktura zaustavlja se na 45 odsto vrednosti koju danas imamo mi. Naše brojeve uporedili smo sa velikim EAGLE simulacijama iste grupe. Za dva trenutka koja oni navode slaganje je unutar četiri odsto.
Da li galaksije uopšte nastaju? Nastaju. To je, zaista, najvažniji nalaz Barnsa i saradnika: zvezde se u kosmosu uglavnom rađaju rano, pre nego što ubrzanje preuzme. Tek stotinu puta veća energija vakuuma ozbiljno smanjuje broj zvezda. Naša gruba procena kaže da u Kosmičkim ostrvima oko trećine materije završi u haloima veličine malih galaksija, naspram tri četvrtine kod nas. Velikih jata gotovo da nema.

Galaksije, dakle, postoje, ali ostaju same. Pratili smo sudbinu suseda koji je u ranoj epohi bio udaljen tri megaparseka, kao danas nama obližnje grupe galaksija. Posle dvanaest milijardi godina njegov crveni pomak još je neznatan. Posle dvadeset milijardi iznosi 0,27. U tridesetoj milijardi dostiže 6,3: sva svetlost je razvučena sedam puta i pomerena duboko u infracrveno područje. Koliko galaksija tada još ima crveni pomak manji od deset? Sve one moraju biti bliže od oko pet megaparseka, pa odgovor zavisi od toga koliko je galaksija u tom prostoru. Ako brojimo samo galaksije veličine našeg Mlečnog puta, ostaje jedna ili nijedna. Sa nešto manjim galaksijama dobijamo desetak, a sa patuljastim stotinak. Deset milijardi godina kasnije gotovo nijedna ne ostaje.

Život na Lumi
Zamišljena bića

Medin svet smestili smo u tridesetu milijardu godina. To je moguće, jer zvezde nešto lakše od Sunca traju i duže. Hemija, planete i zvezde isti su kao kod nas. Razlikuje se samo nebo.
Za stanovnike Lume, njihova galaksija je sve što postoji. Zovu je Svod. Patuljaste galaksije pratioci ostaju gravitaciono vezane za nju, jer se nalaze unutar oko trećine megaparseka. Lumari ih vide kao blede oblake i lako ih smatraju delom samog Svoda. Pozadinsko zračenje, odjek vrelog početka po kome smo mi prepoznali Veliki prasak, ohlađeno je na hiljaditi deo stepena iznad apsolutne nule. Njegovi talasi dugi su oko dva metra i potpuno utopljeni u radio-šum same galaksije. Širenje prostora ne može se videti, jer nema dovoljno udaljenih svetionika.

Takva civilizacija mogla bi da ima odličnu fiziku i astronomiju, a da ipak veruje u večan, nepromenljiv kosmos od jednog ostrva. Kraus i Šerer opisali su 2007. godine upravo takvu budućnost i za naš svet, samo mnogo dalju. Meda je, u našoj priči, jedna od retkih koja je naslutila istinu. Njena merenja su tačna. Nedostaje joj samo nebo na kome bi ih proverila.
Šta je već otišlo iza horizonta
Autorov osvrt
Kosmička ostrva postavljaju neprijatno pitanje. Mi smo ponosni na svoju sliku kosmosa, a ona počiva na srećnoj okolnosti. Živimo dovoljno rano da još vidimo druge galaksije i odjek početka. Da smo se pojavili mnogo kasnije, ista ta fizika dala bi nam siromašnije nebo i pogrešan zaključak.
Smatram da odatle sledi izvesna skromnost. Ako su Lumari uskraćeni za dokaze koje mi imamo, vredi se zapitati za koje smo dokaze uskraćeni mi. Možda je i sa našeg neba već otišlo nešto bez čega celu priču ne možemo da sastavimo. Odgovor nam je za sada nedostupan. Možemo, kao Meda, da merimo pažljivo i da ostavimo tačne zapise.
Potvrđena nauka
Naučno uporište
Barnes i saradnici pokazali su simulacijama EAGLE da galaksije i zvezde nastaju i uz znatno veću energiju vakuuma, jer se zvezde rađaju rano. Krauss i Scherrer opisali su 2007. kako u dalekoj budućnosti našeg kosmosa posmatrači gube dokaze o širenju. Broj još vidljivih galaksija u priči zavisi od pretpostavljene gustine galaksija.
Izvori za ovaj svet
- L. A. Barnes, P. J. Elahi, J. Salcido, R. G. Bower et al. (2018). Galaxy formation efficiency and the multiverse explanation of the cosmological constant with EAGLE simulations. Monthly Notices of the Royal Astronomical Society 477, 3727–3743.
- L. M. Krauss, R. J. Scherrer (2007). The return of a static universe and the end of cosmology. General Relativity and Gravitation 39, 1545–1550.
Dodatak uredništva sajta. Izvori ispod podupiru polaznu zamisao, a život u ovom svetu ostaje misaoni eksperiment.
Galerija sveta
Ilustracije su nastale uz pomoć AI i služe kao vizuelne analogije. Šeme pravila su autorske. Ovo poglavlje je deo ogleda „Pet univerzuma koji su mogli postojati“ (2026). Grafikoni i šeme potiču iz autorovih proračuna. Engleski prevod pripremilo je uredništvo sajta.
