Razgranato stablo na čijim granama rastu manja stabla istog oblika. Vizuelna analogija samosličnog sveta.

Svet 1 od 22 · Drugačiji zakoni

Svet bez razmera

Svako biće u sebi nosi čitave zajednice, a samo je deo većeg života.

  • Prostor i geometrija
  • Komunikacija i kašnjenje
  • Pamćenje
  • Identitet
  • Granica tela i doma

Tekst: Nebo D. L. ·

Zamišljena bića

Sela je najpre osetila tišinu. Iz jedne od njenih donjih grana stalno je dopirao sitan žamor, nalik zujanju košnice koje s vremenom prestanemo da primećujemo. Tog puta žamor je na jednom mestu utihnuo, a oko tog mesta postao je gušći i užurban.

Dok je ona tu promenu tek prepoznavala, u grani je već sve bilo drugačije. Tamo živi čitava zajednica sitnih stanovnika. Oni su pukotinu u zidu svog prolaza opazili odmah. Preusmerili su tokove građe oko oštećenja i podigli privremenu pregradu. Zatim su prema Seli poslali sažet izveštaj. Pošiljaoci su znali da će njen odgovor dočekati tek neko posle njih.

Sela je izveštaj primila kao jedan jasan ubod. Odlučila je da otvori širu rezervu i da rad pošalje starim prolazom, onim koji je pamtila. Tu je stvar pošla po zlu. Naslednici prvih graditelja u međuvremenu su taj prolaz zatvorili, jer je pukotina napredovala prema njemu. Rad je stigao pred zazidan ulaz. Deo se razlio u susednu šupljinu, gde ga niko nije čekao, i tamo se rasuo.

Nova generacija poslala je drugi izveštaj, kraći i oštriji od prvog. Sela je ovog puta pustila rad sporije, kroz obilazni kanal. Pregrada je izdržala do njegovog dolaska. Zajednica je potom dugo krpila zid, kroz nekoliko svojih životnih vekova, i pamtila izgubljenu pošiljku kao nesreću iz davnine. Za Selu je sve to bio jedan zabrinut razgovor sa delom sopstvenog tela.

Svet bez razmera u najvećoj razmeri. Povezana staništa ponavljaju srodnu građu na konačnom nizu nivoa. Raniji prikaz istog sveta.

Pravilo koje se ponavlja

Spekulativni model

Slična građa grane i njenih manjih zajednica. Za razmenu između nivoa potrebni su stvarni prolazi.

Sela je Slojnik. U njenom svetu isti odnos delova i celine ponavlja se na više veličina. Pogledajmo neko tamošnje živo biće i dovoljno uvećajmo mali deo njegovog tela. Zatekli bismo celu zajednicu, a svaki njen stanovnik opet bi imao srodnu unutrašnju građu. Kad bismo se udaljili, i ono prvo biće pokazalo bi se kao deo još šireg života.

Tu osobinu zovemo samosličnost. U našem primeru slična organizacija ponavlja se pri svakom uvećanju od četiri puta. Poruke uvek putuju istom graničnom brzinom, pa četiri puta duža putanja traži četiri puta duže čekanje. Zapisano kratko, veličina L i trajanje ciklusa τ rastu zajedno: Ln+1 = 4Ln i τn+1 = 4τn. Broj četiri biramo radi preglednosti. Matematika takvog ponavljanja pri određenom uvećanju poznata je i u stvarnoj nauci, pod imenom diskretna invarijantnost razmere.

Posledica je jednostavna i stroga. Naime, u Selinoj porodici pratimo četiri aktivna nivoa. Dok najveći nivo završi jedan svoj ciklus, najmanji ih prođe šezdeset četiri, jer je četiri puta četiri puta četiri jednako šezdeset četiri. Jasno je, dakle, da različiti životni ritmovi proizlaze iz samog rasporeda sveta. Niko ih nije birao.

Naravno, u ovom univerzumu, za razliku od matematičkih fraktala, ponavljanje ima kraj. Biramo konačan niz nivoa, sa donjom i gornjom granicom izvan kojih ovaj opis prestaje da važi. Dalje, svaki stanovnik troši određenu količinu građe, a granice njegovog tela nam u stvari pokazuju dokle se ponavljanje zaista održava.

Šematski prikaz pravila sveta.

Dom na više spratova

Spekulativni model

Stanište Sloj povezuje manje prolaze sa većim rezervama. Žarišta predaju ograničenu zalihu okolnoj mreži.

Najširu celinu u Svetu bez razmera nazivamo Velikim slojem. Kada bismo izbliza pogledali njegovu građu, videli bismo mrežu manjih staništa, dok bi neki udaljeniji posmatrač u njemu prepoznao tek deo još većeg sklopa. Veliki sloj bi tako bio nalik galaksiji u našem univerzumu, s tim što to poređenje dobija smisao tek kad kažemo sa kog nivoa gledamo.

Rad kroz tu hijerarhiju usmeravaju žarišta, za koja bi se izdaleka moglo reći da su nekakav ekvivalent našim zvezdama (na nižem strukturnom nivou od galaksije). Svako žarište ima konačan kapacitet, svoj „fond“, koji se kroz razmenu troši. Jednom sitnom stanovniku njegovo žarište traje koliko i ceo život. Zajednici šireg nivoa isto zbivanje izgleda kao kratko titranje u jednom delu tela.

Selino stanište zove se Sloj (ekvivalent našoj planeti) i obuhvata nekoliko povezanih nivoa. Manji nivo priprema sitne popravke, a veći čuva sporije, krupnije rezerve. Takva podela rada može da uspe, ali može i da propadne. Njen opstanak zavisi od stvarne razmene kroz prolaze, onakve kakvu smo upravo videli.

Ko je ovde jedno biće

Zamišljena bića

Sela, Slojnik. U otvorenim delovima njenog razgranatog tela vidimo manje zajednice povezane u celinu.

Slojnikovo razgranato telo na mnogo mesta ponavlja sličnu građu. U šupljinama većih delova žive manji sklopovi sa sopstvenim, znatno bržim poslovima. Čula takvog bića zamišljamo kao osluškivanje sopstvene unutrašnjosti: žamor zajednica, zastoj u nekom prolazu, pošiljka koja kasni. Sećanje šire celine leži u trajnim odnosima među tim zajednicama. Zato i prisećanje traži njihovu razmenu, pa Sela neku uspomenu doslovno mora da sačeka.

Pogledajmo isti život odozdo. Sitnom stanovniku Seline grane ona je i tlo i nebo. Njen glas stiže retko, jednom u mnogo pokolenja, i uvek odgovara na neko davnašnje pitanje koje su postavili preci. Deca u toj zajednici zato bi učila dve veštine. Prva je čitanje starih poruka. Druga je pisanje novih, tako da ih razume neko ko će živeti u sasvim izmenjenim prolazima.

Potomak Slojnika nastaje kad se jedna zajednica izdvoji, dobije dovoljno građe i uspostavi sopstveno održavanje na svim nivoima koje koristi. Smrt je podjednako slojevita. Teško oštećenje može da prekine život celine, a neki njeni sitni stanovnici ipak nastavljaju da žive u drugoj sredini. Smatram da se tu otvara neobično pitanje lične granice. Da li iskustvo ima Sela, ili njene zajednice, ili svi oni istovremeno, svako u svom ritmu? Koje su granice pojedinačnog iskustva? Po mom mišljenju, ova pitanja se mogu odnositi i na naš svet, doduše možda u manjoj meri, ali je njihova važnost očigledna.

Kultura Slojnika morala bi da računa sa tuđim vremenom. Odgovor velikog suseda sa višeg nivoa stiže tek posle mnogih lokalnih događaja, pa je strpljenje ovde osnovni oblik učtivosti. Čini mi se da bi takav svet iznad svega cenio pouzdano predavanje nedovršenog posla.

Imamo li sličnosti?

Autorov osvrt

Ponovljena grana otvara pitanje odnosa dela i celine. Sličnost oblika služi poređenju različitih razmera.

Zar nam se ne čini da ovaj svet ima neku čudnu, alegoričnu sličnost sa našim? Tu su fraktali i njihovi obrasci koji se ponavljaju na svim nivoima, a tu su i hijerarhijske strukture, svuda prisutne u našem društvu. Ili, recimo, viši i niži slojevi stvarnosti, koji međusobno teško komuniciraju, a ipak duboko i suptilno utiču jedni na druge. Što je još zanimljivije, nije li holografski princip1 upravo suptilna odlika našeg sveta, a evo, na jedan osoben način, i ovog?

Napomene · Notes

  1. Pod holografskim principom ovde podrazumevam ideju da svaki deo stvarnosti nosi informaciju o celini, kao što svaki komadić holograma sadrži celu sliku. Unutrašnje i spoljašnje tada se ogledaju jedno u drugom. U fizici isti naziv označava užu ideju: da se informacija o nekoj oblasti prostora može zapisati na njenoj granici. Svoje poimanje ovog principa opisao sam na stranici Holografski princip. ↩

Potvrđena nauka

Naučno uporište

Diskretna invarijantnost razmere je proučena simetrija. Sistem koji je poseduje izgleda isto samo pri uvećanju za određeni činilac, a njen prepoznatljiv trag su log-periodične oscilacije. Opisana je u hijerarhijskim rešetkama, fraktalnom rastu i procesima loma. Posmatranja našeg kosmosa takvu građu na svim razmerama ne pokazuju.

Izvori za ovaj svet

Dodatak uredništva sajta. Izvori ispod podupiru polaznu zamisao, a život u ovom svetu ostaje misaoni eksperiment.

Ilustracije su nastale uz pomoć AI i služe kao vizuelne analogije. Šeme pravila su autorske. Ovo poglavlje je deo ogleda „Pet drugačijih univerzuma“, objavljenog 15. novembra 2026. Ceo ogled na blogu Sistema reintegracije.